Koje su opasnosti virtualne stvarnosti? (4 primjera)

Opasnosti virtualne stvarnosti (VR) predstavljaju značajan aspekt ove revolucionarne tehnologije koja omogućuje korisnicima uranjanje u digitalne svjetove, ali uz sve prednosti dolaze i ozbiljni rizici. Iako VR tehnologija nudi brojne mogućnosti za zabavu, obrazovanje i poslovanje, važno je biti svjestan potencijalnih opasnosti koje ona nosi. U nastavku ću predstaviti 4 glavne opasnosti virtualne stvarnosti koje svaki korisnik treba uzeti u obzir prije korištenja VR uređaja.

4 glavne opasnosti virtualne stvarnosti

Virtualna stvarnost je fascinantna tehnologija koja nam otvara vrata u svjetove o kojima smo nekad mogli samo sanjati. No, kao i svaka moćna inovacija, nosi sa sobom i ozbiljne rizike. Opasnosti virtualne stvarnosti nisu samo teorijske – one su stvarne, prisutne i rastuće. Zato je važno da budemo informirani, oprezni i odgovorni korisnici. Samo tako možemo uživati u čarima digitalnog uranjanja, a da pritom ne izgubimo iz vida ono najvažnije – stvarni svijet oko nas.

Zdravstvene opasnosti: Kad tijelo ne može pratiti um

Jedna od prvih stvari koje korisnici primijete nakon nekoliko minuta u VR-u je osjećaj vrtoglavice ili mučnine. Ova pojava, poznata kao “VR mučnina” ili “cybersickness”, rezultat je nesklada između onoga što oči vide i onoga što tijelo osjeća. Mozak je zbunjen – vi stojite mirno, ali vaš digitalni avatar juri kroz svemir. 

Naš vestibularni sustav, odgovoran za ravnotežu i prostornu orijentaciju, prima konfliktne signale: vizualni sustav registrira kretanje, dok unutarnje uho, koje detektira fizičko kretanje tijela, signalizira da stojimo na mjestu. Ovaj senzorni konflikt izaziva reakciju sličnu morskoj bolesti, a stručnjaci procjenjuju da čak 40-70% korisnika doživljava neki oblik ovih simptoma tijekom prvih iskustava s VR tehnologijom.

Rezultat ovog neurološkog konflikta? Mučnina, glavobolja, znojenje, bljedilo, pa čak i gubitak ravnoteže. Posebno zabrinjavajuće je što neki korisnici osjećaju ove simptome i satima, pa čak i danima nakon što skinu VR naočale – fenomen koji znanstvenici nazivaju “post-VR sindromom”. Korisnici opisuju neobične senzacije poput osjećaja da lebde dok hodaju, probleme s koordinacijom ruku, pa čak i povremene halucinacije gdje im se čini da stvarni svijet “glitcha” poput računalne simulacije. 

Ovi produženi simptomi jasno pokazuju da opasnosti virtualne stvarnosti nisu samo prolazna nelagoda, već mogu imati dugotrajnije posljedice na naš neurološki sustav i percepciju stvarnosti.

Fizičke ozljede predstavljaju još jedan aspekt zdravstvenih rizika. Potpuno uronjeni u virtualni svijet, korisnici često gube svijest o stvarnom prostoru oko sebe. Nije rijetkost da osoba, pokušavajući dohvatiti virtualni objekt, udari u stvarni namještaj, zid ili drugu osobu. Dokumentirani su slučajevi ozbiljnih ozljeda – od posjekotina i modrica do slomljenih kostiju i potresa mozga. Proizvođači VR opreme upozoravaju na potrebu “sigurnosne zone” oko korisnika, ali u stvarnosti, mnogi zanemaruju ove preporuke, posebno kad se zanesu u igri ili iskustvu.

Osim toga, dugotrajno gledanje u ekrane na maloj udaljenosti može uzrokovati ozbiljno naprezanje očiju, zamagljen vid, pa čak i probleme s fokusiranjem. Oftalmolozi upozoravaju na pojavu “digitalne napetosti oka” (Digital Eye Strain) koja se manifestira suhoćom očiju, zamagljenim vidom i glavoboljama. VR naočale postavljaju ekrane samo nekoliko centimetara od očiju, prisiljavajući ih na konstantno fokusiranje na blisku udaljenost, što je posebno problematično za duže sesije. Ovo može dovesti do privremene ili čak trajne promjene u vidnoj oštrini, posebno kod osoba koje već imaju određene probleme s vidom.

Ergonomski problemi također su značajan dio zdravstvenih opasnosti virtualne stvarnosti. Dugo nošenje VR kacige, koja može težiti između 300 i 600 grama, stavlja značajan pritisak na vratne mišiće i kralježnicu. Studije pokazuju porast pritužbi na bolove u vratu i leđima među redovitim korisnicima VR tehnologije. Dodatno, repetitivni pokreti kontrolerima mogu dovesti do sindroma karpalnog tunela i drugih problema povezanih s ponavljajućim naprezanjem.

Stručnjaci posebno upozoravaju da bi djeca, čiji se vid, mozak i tijelo još razvijaju, mogla biti posebno osjetljiva na ove zdravstvene rizike. Njihov vizualni sustav nije potpuno razvijen do kasne adolescencije, a izlaganje intenzivnim VR iskustvima moglo bi poremetiti normalan razvoj vida i prostorne percepcije.

Pedijatri preporučuju strogo ograničavanje vremena koje djeca mlađa od 13 godina provode u virtualnoj stvarnosti, a neki čak sugeriraju potpuno izbjegavanje do određene dobi. Nije teško zamisliti scenarij u kojem dijete, zaneseno igrom u VR-u, provede sate u digitalnom svijetu, nesvjesno potencijalne dugoročne štete koju time nanosi svom razvoju i zdravlju.

Psihološke opasnosti: Gdje završava igra, a počinje stvarnost?

No, možda su još ozbiljnije opasnosti virtualne stvarnosti one koje pogađaju naš um. VR je toliko uvjerljiv da granica između stvarnog i izmišljenog postaje zamagljena. Neki korisnici, osobito djeca i tinejdžeri, mogu razviti ovisnost o virtualnim svjetovima. U njima su hrabriji, uspješniji, ljepši – sve ono što možda nisu u stvarnom životu. Povratak u svakodnevicu tada može biti bolan i razočaravajući, što vodi do povlačenja, depresije, pa čak i gubitka interesa za stvarni svijet.

Derealizacija i disocijacija predstavljaju jedne od najalarmantnijih psiholoških opasnosti virtualne stvarnosti. Istraživanja pokazuju da čak 83,9% korisnika VR tehnologije prijavljuje simptome disocijacije nakon korištenja. Ovi simptomi uključuju osjećaj da je vanjski svijet nestvaran (derealizacija) ili osjećaj odvojenosti od vlastitog tijela (depersonalizacija). Korisnici često opisuju kako nakon skidanja VR naočala percipiraju stvarni svijet kao “manje stvaran” ili čak primjećuju kako grafika u stvarnom životu izgleda “previše realistično”. 

Psiholozi upozoravaju na još jednu zamku: što više vremena provodimo u VR-u, to nam je teže razlikovati stvarne emocije i odnose od onih digitalnih. Prijateljstva sklopljena u virtualnom svijetu mogu biti jednako intenzivna kao i ona u stvarnosti, ali često su površna i nestalna. Kad se VR uređaj ugasi, ostaje praznina koju nije lako ispuniti.

Ovisnost o virtualnoj stvarnosti postaje sve veći problem, posebno među mladima. Korisnici koji razviju ovisnost o VR-u pokazuju klasične znakove ovisničkog ponašanja: zanemarivanje važnih zadataka i odgovornosti, odbijanje socijalizacije s obitelji i prijateljima, te osjećaj frustracije ili anksioznosti kada nisu uključeni u virtualnu aktivnost. Ova ovisnost može biti posebno opasna jer, za razliku od tradicionalnih digitalnih medija, VR aktivira dopaminske mehanizme nagrade u mozgu, smanjuje aktivnost u područjima za kontrolu impulsa i reducira funkcionalnu povezanost u moždanim mrežama uključenim u kognitivnu kontrolu i izvršne funkcije.

Konfuzija identiteta predstavlja još jednu značajnu psihološku opasnost virtualne stvarnosti. U metaverzumu, korisnici mogu koristiti različite oblike avatara, a osjećaj utjelovljenja može dovesti do identifikacije korisnika s njihovim virtualnim likom. Iako u stvarnom životu korisnici mogu pobjeći od svojih negativnih aspekata koristeći idealizirani avatar, ovo može dovesti do nezdravih usporedbi s drugima i nerealistične standarde ljepote i životnog stila. Pretjerano korištenje metaverzuma i avatara može dovesti do konfuzije identiteta kod djece i adolescenata, budući da je adolescencija kritično razdoblje za formiranje identiteta.

Pogoršanje postojećih mentalnih stanja također je ozbiljna opasnost virtualne stvarnosti. Istraživanja pokazuju da VR može pojačati simptome kod osoba koje već imaju predispozicije za određene mentalne poremećaje. Na primjer, osobe sa socijalnom anksioznošću mogu se povući u virtualne svjetove kako bi izbjegli interakcije licem u lice, što može pojačati njihovo izbjegavajuće ponašanje i otežati prevladavanje anksioznosti u stvarnim situacijama. Slično tome, osobe s niskim samopoštovanjem koje provode puno vremena u virtualnoj stvarnosti, osim što mogu razviti ovisnost o virtualnoj stvarnosti, imaju veći rizik od razvoja depresije.

Društvene opasnosti: Novi oblici zlostavljanja i izolacije

Virtualna stvarnost otvara vrata i novim oblicima društvenih opasnosti. U digitalnim svjetovima, gdje svatko može biti tko god poželi, anonimnost često potiče neprimjerena ponašanja. Zlostavljanje, vrijeđanje, pa čak i seksualno uznemiravanje u VR-u mogu biti još traumatičniji nego na društvenim mrežama, jer korisnik doživljava sve “iz prve ruke”, uronjen u 360 stupnjeva digitalne stvarnosti.

Virtualno zlostavljanje u kontekstu VR-a poprima potpuno nove dimenzije. Za razliku od tradicionalnog cyberbullying-a, gdje žrtva može jednostavno zatvoriti prozor preglednika ili isključiti aplikaciju, virtualno zlostavljanje u VR okruženju stvara osjećaj stvarne fizičke prisutnosti i neposredne ugroženosti. Oblici virtualnog zlostavljanja uključuju slanje uznemirujućih poruka, krađu identiteta, javno objavljivanje privatnih podataka i neistina, slanje uznemirujućih slika, postavljanje internetskih anketa o žrtvi, te slanje virusa ili neželjene pošte. Posebno zabrinjavajuća karakteristika virtualnog zlostavljanja je mogućnost daljnjeg dijeljenja sadržaja, čime se povećava baza napadača i dolazi do distribucije odgovornosti, što rezultira sve drskijim, eksplicitnijim i beskrupuloznijim napadima.

Anonimnost kao katalizator nasilja predstavlja ključni problem u virtualnim svjetovima. Počiniteljima nasilja anonimnost često daje lažan osjećaj sigurnosti, hrabrosti, nepobjedivosti i moći, odnosno osjećaj da mogu nekažnjeno kršiti društvene norme. Iza skrivenih identiteta mogu se naći različite osobe, bez obzira na njihove fizičke karakteristike ili dob, što znači da zlostavljač može biti bilo tko, neovisno o tome je li fizički nadmoćniji od žrtve. Ova anonimnost ohrabruje zlostavljače da djeluju bez straha od posljedica, što često rezultira eskalacijom neprimjerenog ponašanja.

Seksualno uznemiravanje u virtualnoj stvarnosti postaje sve ozbiljniji problem koji privlači pažnju međunarodnih organizacija poput Interpola. Potrebno je spomenuti i rodno uznemiravanje koje posebno je izraženo u virtualnim svjetovima. Istraživanje koje je proveo Bryter na 2000 igrača iz SAD-a i UK-a pokazalo je da većina igračica ženskog spola redovito doživljava seksističke komentare, koji ponekad eskaliraju u mnogo mračnija, pa čak i prijeteća ponašanja. Čak 35% žena izjavilo je da su im drugi igrači poslali neprimjeren sadržaj ili poruke, dok je 28% njih doživjelo seksualno uznemiravanje. 

Društvena izolacija kao posljedica prekomjernog korištenja virtualne stvarnosti postaje sve veći problem. Što više vremena provodimo u VR-u, to manje komuniciramo s ljudima oko sebe. 

Bijeg od stvarnosti kroz virtualne svjetove predstavlja još jednu značajnu opasnost. Virtualni prostor može služiti kao reakcija protiv stvarnog svijeta, odnosno kao alternativa nesavršenoj stvarnosti. Ovaj fenomen povezan je s postmodernom težnjom za distanciranjem i otuđenjem, gdje se stvarni problemi i negativne emocije odbacuju bijegom u sigurnost i idiličnost virtualnog svijeta. Međutim, postoji velika opasnost gubljenja osjećaja za stvarnost, a time i gubitka vještina potrebnih za funkcioniranje u stvarnom društvu.

Sigurnosni rizici: Nevidljive prijetnje digitalnog uranjanja

Cyber kriminal predstavlja ozbiljan problem u metaverzumu. Budući da je metaverzum novi koncept, još uvijek ne uživa sofisticirane razine kibernetičke sigurnosti, što ga čini ranjivim na sve vrste nezakonitih aktivnosti, kao što su prijevare, pranje novca, iskorištavanje djece i cyber napadi.

Stručnjaci za kibernetičku sigurnost upozoravaju da metaverzum stvara potpuno nove mogućnosti za kriminalne aktivnosti koje nadilaze tradicionalne cyber prijetnje. Virtualni svjetovi omogućuju sofisticirane oblike prevara koje iskorištavaju imerzivnu prirodu VR iskustva. 

Na primjer, dokumentirani su slučajevi gdje su kriminalci kreirali lažne virtualne trgovine ili događaje koji izgledaju potpuno legitimno, namamljujući korisnike da ulažu stvarni novac u nepostojeće digitalne proizvode ili usluge. Europol je 2022. godine identificirao više od 300 organiziranih kriminalnih skupina koje su specijalizirane isključivo za prijevare u virtualnim svjetovima, s procijenjenom štetom od preko 500 milijuna eura godišnje.

Krađa digitalnih identiteta i imovine predstavlja posebno ozbiljan rizik u metaverzumu. Za razliku od tradicionalne krađe identiteta, u virtualnoj stvarnosti kriminalci mogu ukrasti cijeli digitalni identitet korisnika, uključujući njihov avatar, digitalne valute, virtualne nekretnine i druge digitalne imovine koja često ima značajnu stvarnu financijsku vrijednost.

Posebno zabrinjavajuće je što mnogi korisnici koriste iste lozinke za svoje virtualne i stvarne račune, što znači da kompromitiranje virtualnog identiteta može dovesti do pristupa bankovnim računima, kreditnim karticama i drugim osjetljivim financijskim informacijama u stvarnom svijetu.

Iskorištavanje djece u virtualnim svjetovima predstavlja jednu od najopasnijih prijetnji povezanih s virtualnom stvarnošću. Istraživanje koje je proveo Centar za borbu protiv digitalnog kriminala pokazalo je da je 60% platformi virtualne stvarnosti namijenjenih djeci i adolescentima imalo značajne sigurnosne propuste koji su omogućavali predatorima da kontaktiraju maloljetnike. 

Biometrijski nadzor predstavlja jednu od najinvazivnijih opasnosti virtualne stvarnosti za privatnost korisnika. Moderni VR uređaji opremljeni su nizom senzora koji prate pokrete očiju, izraze lica, otkucaje srca, moždane valove (kroz EEG senzore u naprednijim modelima), pa čak i obrasce disanja. Ovi podaci, prikupljeni zajedno, stvaraju nevjerojatno detaljan biometrijski profil korisnika koji može otkriti ne samo fizičke karakteristike, već i emocionalna stanja, kognitivne procese, pa čak i neke zdravstvene probleme. 

Mnogi korisnici nisu svjesni opsega podataka koji se prikupljaju tijekom njihovih VR iskustava. Istraživanje provedeno na Sveučilištu Cornell otkrilo je da manje od 5% korisnika VR platformi zapravo čita uvjete korištenja, a čak i oni koji to čine često ne razumiju tehničke termine koji opisuju prikupljanje podataka. Ovo stvara situaciju u kojoj korisnici nesvjesno pristaju na invazivno praćenje i profiliranje.

Dezinformacije i deepfake tehnologija dosežu novu razinu uvjerljivosti u virtualnoj stvarnosti. Tradicionalni deepfake videozapisi već predstavljaju značajan problem za informacijsku sigurnost, ali kada se ova tehnologija primijeni u imerzivnom VR okruženju, potencijal za manipulaciju postaje eksponencijalno veći. Korisnici virtualne stvarnosti doživljavaju sadržaj kao da su fizički prisutni u sceni, što značajno povećava emocionalni utjecaj i vjerodostojnost dezinformacija. 

Regulatorna zaostajanja predstavljaju sistemski problem u kontekstu sigurnosnih rizika virtualne stvarnosti. Zakonodavstvo i regulatorni okviri tipično zaostaju za tehnološkim inovacijama, a u slučaju virtualne stvarnosti, ovaj jaz je posebno izražen. Postojeći zakoni o zaštiti podataka, digitalnoj sigurnosti i zaštiti potrošača često nisu prilagođeni jedinstvenim izazovima koje predstavlja virtualna stvarnost, a to znači i da većina trenutnih VR platformi djeluje bez standardiziranih sigurnosnih protokola.